Ljubav

".... Ljubeći šta li to ubijam, šta li budim? ..." M.Nastasijević

субота, 26. мај 2012.

KIŠNI DAN U STAROM BEOGRADU

Fotografija koju volim: Stari Beograd (Old Belgrade)
Autor: nepoznat

Kišni dan









Fantastična fotografija koja podseća na scenu iz filma. Obožavam je, ostavila me je bez reči.

"THE KISS OF LIFE"


 Fotografija koju volim: "Poljubac života"




 
"The Kiss of Life"













Rocco Morabito won the 1968 Pulitzer Prize for Spot Photography for this photograph – “The Kiss of Life.”

Apprentice lineman J.D. Thompson is breathing life into the mouth of another apprentice lineman, Randall G. Champion, who hangs unconscious after receiving a jolt of high voltage.

Morabito was driving on West 26th Street in July 1967 on another assignment when he saw Champion dangling from the pole. He called an ambulance and grabbed his camera.

Champion recovered.

In 2000, Rocco Morabito, at the age of 79, said, ”I get requests all the time from people who teach mouth-to-mouth resuscitation and have proof that it works. I am proud of that.”


субота, 19. мај 2012.

KAD PTICA PRESTANE VOLJETI DRUGU PTICU

Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaže:
"Odleti sada tisuću milja daleko, da ne bi gledala
kako se gomila ravnodušnost u mojim zjenicama!"
Jer ptica nije troma kao čovjek; daljina je za nju
lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.
Ne kaže joj: "Sada se sakrij tisuću
stopa duboko ispod zemlje,
da ne čuješ kako pjevam u predvečerje
nježnu uspavanku drugoj dragani,
koja leži sa kljunom u mome krilu !"
Jer ptica nije površna kao čovjek;
ona zna da se otkucaji srca
pod zemljom propinju još snažnije,
i umjesto umirujućih zvukova
uspavanke cijela bi šuma morala slušati
tutnjavu podzemlja koja je izbacila bol.
Zato kad ptica prestane voljeti drugu pticu,
ostane pokraj nje da tu umre, u samoći.
A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka,
od stida i pomutnje ne zna što bi i,
bježeći sve to dalje od njega,
ugnijezdi zauvijek u svome srcu njegovu tugu.
Nema malih boli. Ljudi vole male boli.
One su lijepe, a ne bole mnogo.
Izgube li ih, priskrbit će sebi lako druge,
još manje skupe i manje bolne -
jer bol iskustvom otupljuje,
a premnogo iskustva nudi se na vašaru u bescijenje.
Ljudi vole kratke susrete, kratka pisma,
male doživljaje za koje ne treba tražiti
smisao daleko u zvijezdama ni u odviše opasnim,
nepoznatim predjelima duše.
Ali te male boli uvlače se neopazice
u naše meso izvrgnuto oštrici dosade,
one postaju u njemu naša smrt.
I zbog tog bezbroja malih lešina -
što se nečujno u nama raspadaju -
zavijaju cijelog života oko naših kuća strvinari,
a oko našeg čela izranjenog od mnoštva
malih jauka igraju se mravi.
Tako neće imati što da propadne
u nama kad nas potresu iznenadno velike boli,
proizašle iz velikih stjecišta razloga,
netaknutih opomenom.
Gledat ćemo bezbrižno mrave kako se
približuju i golema jata bjeloglavih
lešinara kako kruže u sve to nižem
luku iznad naših pragova i šaputati im:
"Nemate što tražiti ovdje, prijatelji.
Tu nema ničeg više osim slike
prašnog kostura ogrnuta sjećanjima,
a taj - budite sigurni - nije za vas!
Meso i krv i slatki voćnjak srca
pojedoše nam male boli,
mrvicu po mrvicu - one oglodaše sve do kosti,
do ove luknje u prostoru, zar ne vidite ?"
Nema malih boli.
Nema malih boli pod ovim suncem.

Vesna Parun