Ljubav

".... Ljubeći šta li to ubijam, šta li budim? ..." M.Nastasijević

недеља, 30. децембар 2012.

О MЛАДОСТИ И СТАРОСТИ - Јован Дучић


Зa умнe људe и лeпe жeнe нe пoстojи стaрoст.
Плeмeнитe ствaри нe стaрe, нeгo сaмo прoмeнe изглeд, чeстo чaк и нa лeпшe.
У стaрoсти сe пoкaжу нa лицу кaрaктeр и душa чoвeкoвa, кao штo сe пoкaжу рeљeфи jeднoг брeгa тeк у зиму, кaд изгуби шуму и пoтпунo oгoли.
Имa лицa кoja сa стaрoшћу дoбиjу нeштo свeтитeљскo, и мудрaчкo, другa мучeничкo и бoлeсничкo, a трeћa живoтињскo и звeрскo.

Знaк рђaвих људи и рђaвих жeнa, кojимa сe у млaдoсти ниje рaспoзнaвaлo нa лицу њихoв кaрaктeр, jeр je млaдoст свaгдa и у свeму нeизмeрнa лeпoтa. Aли тa су лицa дoбилa у стaрoсти изглeд oдврaтaн и ужaсaвajући, цртe злoчeстe, пoглeд крвнички.

Истинa, ни гoдинe нe изрaжaвajу тaчнo чoвeкoвo дoбa. Имa млaдих стaрaцa, кao штo имa пунo и стaрих млaдићa. Стaрoст чoвeкoвa oдистa пoчињe тaмo гдe свршaвa њeгoвo oдушeвљeњe. Чoвeк, кojи нe мoжe дa зaтрeпeри oдушeвљeн зa нeку идejу или зa нeку личнoст, стaр je и мртaв. Mлaдoст, тo je прe свeгa свeтa вaтрa. Сaмo oндa кaд сe тa вaтрa угaси, трeбa лeћи и умрeти.

Чoвeк кojи вoли жeнe никaд нe oстaри; a чoвeк кojи трaжи друштвo млaдићa, никaд нe тугуje.

Tрeбa увeк трaжити жeнскo друштвo, aкo нe и жeнску љубaв. Уoстaлoм, жeнe нису стрoгe прeмa гoдинaмa чoвeкoвим; jeр oнe трaжe мужeвнoст вишe нeгo млaдoст, a мужeвнoст трaje нeсрaвњивo дужe нeгo млaдoст. Зaтo имa Дoн Жуaнa пeдeсeтих гoдинa, кojи oтму жeнe и млaдим Aпoлoнимa.

У Риму сe никaд ни зa кoгa ниje рeклo: "Умрo je", нeгo: "Живeo je".

Људи нaс увeк плaшe нaшим гoдинaмa, и кaд смo стaри и кaд смo млaди. Кaд смo млaди - дa смo нeдoзрeли зa вeликa дeлa, a кaд смo стaри - дa смo пoстaли нeспoсoбни зa вeликe нaмeрe. Стaрчeвo искуствo рaвнo je учeнoсти.

Никo нe знa штa нoси у сeби дo пoслeдњeг дaхa. Прирoдa je у свeму oстaвилa сeби прaвo нa пoслeдњу рeч.



Jovan Dučić

недеља, 18. новембар 2012.

PORTRET ZA KNJIGU

Moj portret, rad prof. Mirka Vujisića, slikara.

Rada Djurić, portret

субота, 3. новембар 2012.

RADA DJURIĆ, portret

Lep poklon moje prijateljice Lidije Vujisić, slikarke.

Rada Djurić, rad Lidije Vujisić

Rada Djurić sa čuvarem Hristovog groba, Vaskrs 2012.

недеља, 30. септембар 2012.

POPODNE JEDNOG PATRIJARHA

Prvog avgusta 1995.god., vozila sam prema Popu Lukinoj da se uključim na Brankov most. Blizu Patrijaršije, na semaforu zeleno svetlo, odjednom, brzim hodom, ispred kola se stvorila mala prilika u
svešteničkom odelu, a za njim, nekoliko sveštenika. U trenutku, uspela sam da zakočim i propustim tu malu, VELIKU priliku u kome prepoznah Patrijarha.

Pomislih, po žurbi, da se nešto ozbiljno dogodilo, parkirah se i krenuh za njima u Sabornu crkvu. Unutra, skele, renovirali su Crkvu, nas nekoliko žena, sveštenici iz pratnje, i Patrijarh, već sa krunom na glavi, spustio se medju nas. Tek se bio vratio iz Knina, Gline, Hrvatske. Slabašni glasom, već je molilo, bez protokola, uz molitvu govorio šta je video i šta misli da će biti. Gledala sam tu krunu koja se presijavala na njegovoj glavi, tog pretoplog i sunčanog popodneva. Neuobičajeno dugo se molio, govorio, zastajukujući isped svakog od nas koji smo se tu zatekli, kao da je želeo da nam zapamti lica. Nikad neću zaboraviti njegov pogled, ni dodir njegove šake, kad sam se sagla da je poljubim.

Učinilo mi se da je njegov tihi glas odzvanjao celom Crkvom, spuštajući na nas blagoslov. Primetih da par žena u tom malom koridoru koji smo napravili, a kojim je on hodao, plače. Primetih da i meni idu suze. Ne mogu govoriti o svojim pomešanim osećanjima, uzvišenosti, tuge, bliskosti, jer se to mora osetiti. Molio je za sve nas, molio za sve dobre ljude koji su se našli na suprotinim stranama, u tom zlu, koje nas je sve snašlo. Nijedna reč osude, prekora, samo molitva. I na kraju, pitajte me, braćo i sestre, rekao je........ja nisam ništa pitala, već sam znala, znala sam da smo izgubili, da smo se svi izgubili u bezumlju koje nas je snašlo. Zamolio je da mu skinu krunu....niz njegovo lice slivale su se suze......i kao da se odjednom slomio....pomogli su mu da izadje... ostala sam još dugo, da se smirim sa blagoslovom koji je ostavio iza sebe.
 
 
 
 

POTKROVLJE U FRANCUSKOJ ULICI


Kad god prodjem Francuskom ulicom, gledam potkrovlja. Moja prva sećanja na detinjstvo, imam četiri godine i čučim kraj ovakvog prozora i gledam na ulicu. Na gomile uglja kojeg sam prvi put videla u životu. Dugački hodnik, nekoliko radničkih stanova, zajedničko kupatilo. Nas nekoliko dece u dugačkom hodniku, možda i nije bio dugačak, ali sam ja bila mala. 


A onda, rano jutro, tata me budi, idemo na gradilište. Tu je i baba, čuva brata koji se tek

rodio, mama u bolnici. Tata i ja se spuštamo niz mračno stepenište, pa preko, Jovanove ili Jevremove, niz Tadeuša, do Kule Nebojša...usput, tata kupuje jogurt u bočicama, pravi, veliki, mirišljavi hleb iz pekare. Radnici izvlače neke dugačke stubove od betona, tu je i deda iz Zemuna, salama i kobasice, tvrde bonbone koje mi daju....a ja sasvim blizu reke, Ušće, skupljam oblutke, tata koji svaki čas zove i opominje da se ne igram blizu vode, gledam retke brodove i čamce......i ja koja ga molim da idemo kući jer mi je dosadno....još malo, još malo....a to se malo protegne....onda obavezno u povratku, Zoološki vrt....kroz Knez Mihajlovu, sve držeći me za ruku, tata u drugoj nosi čunkove za peć....da, da, tada je u Knezu moglo da se kupi svašta, pa i čunkovi.....i jedna slika....crno-bela, koju pronadjoh pre par dana, tata kleči, zagrlio me, ja u žutoj haljinici koju mi je tetka poslala iz Engleske, slikamo se, tu na Kalemegdanu...možda jednog od tih dana, ne sećam se....kao što se ne sećam više ni te zgrade u kojoj smo stanovali, ne sećam se tog zaborava....i više nemam nikoga da pitam koja je to bila kuća mojih prvih sećanja....
 
 

PUT KROZ ZLATIBOR

put...




OSTACI NEVESELOG LETA

Pržno, Crna Gora



hotel "Mona" Zlatibor
 

jezero na Zlatiboru



 











Sveti Stefan


петак, 31. август 2012.

ČETIRI INDIJSKA PRINCIPA DUHOVNOSTI


Indija nas uči o 4 principa duhovnosti:

Prvi princip kaže:
“Koga god susreli, to je onaj pravi.” To znači da nitko ne ulazi u naš život slučajno. Svi koji nas okružuju, osobe s kojima smo u nekom odnosu, tu su da nas nečemu nauče ilii da nam pomognu da popravimo trenutnu situaciju.

Drugi princip kaže:
“Što god da se dogodilo jedina je stvar koja se i mogla dogoditi.” Ništa, apsolutno ništa od onoga što smo doživjeli nije moglo biti drugačije. Čak ni najnevažniji detalj. Nema “…da sam to barem učinio drugačije… tada bi i situacija bila drugačija!” Ne. Ono što se dogodilo je jedina moguća stvar koja se mogla dogoditi. Morala se dogoditi da bismo naučili lekciju i pomaknuli se naprijed. Svaka situacija u životu u kojoj se nađemo je apsolutno savršena, čak i kada prkosi našem razumijevanju i izaziva naš ego.

Treći princip kaže:
“Svaki trenutak u kojem nešto započinje pravi je trenutak.” Sve počinje u pravom trenutku, niti prerano niti prekasno. Kada smo spremni za to, za nešto novo u svom životu – to je tu, spremno da započne.”

Četvrti i posljednji princip kaže: ”Što je gotovo, gotovo je.” To je tako jednostavno! Kada nešto u našem životu završi, to pomaže našem razvoju. Zato, obogaćeni prošlim iskustvom, bolje da to otpustimo i krenemo dalje.
"..Mislim da nije slučajno da upravo vi sada ovo čitate. Ako su vas ove riječi dirnule, to je stoga što vam je upravo ovo bilo potrebno da pročitate. Budite dobri prema sebi. Volite cijelim svojim bićem. Uvijek budite radosni.."

петак, 27. јул 2012.

STO ŠESNAEST CRNO-BELIH MAČAKA


 
                                  
Purpurno je Ušće, pomisli u predvečerje. Mora da će sutra kiša, učini mu se po kostima.
Prekrsti noge pomažući se rukama. Okrenu se da pogleda gde mu je mali, žuti pas.
Vreme je da se krene kući, reče u sebi, predugo sedim. Ali ko zna kada ću ponovo videti ovako lep zalazak sunca, ostaću još malo.
Uze presavijene novine koje je držao na kolenima. Seti se da treba da zapiše. Šta je ono trebalo da zapiše, pokušavao je da se seti, crtajući po novinama.
Bože, kakav gospodin! Kao da je iz Engleske!
Oduvek je maštala da upozna nekog poput ove prilike koja je sedela prekrštenih nogu u sumraku,  siluetu koju nije mogla jasno razabrati jer je u očima zadržala sunce.
Hvala ti, Bože, pomisli i krenu ka njemu.
-          Lepo predvečerje, zar ne? Dopuštate li da sednem? Odavde se najlepše vidi zalazak.
Gospodin se nelagodno pomeri.
-          Slobodno, ova klupa je dovoljno široka.
Pogleda je diskretno, obrativši se i on Bogu:
-           Bože, kako lepa, ostarela devojčica! Kakav grm neuredne kose na licu, ah, skriva bore… koliko joj je godina… možda tu negde koju mladja od mene... izlizale su joj se štiklice... malo je napadna… ma, krenuću uskoro… a ne moram ni da razgovaram, ali je ipak lepo što je sela kraj mene.Možda neće dugo ostati, možda će ova dama (voleo je da tako oslovljava žene) ustati i otići ako bude ćutao.
Ali ne, ona vadi papire iz torbe na kojoj su još bili vidljivi tragovi kože.
Siromašna je, zaključi. Kratak joj je džemper, ali je  čist. Svidja mi se miris. Koji je to miris? A, pa da, to je onaj prašak za veš koji je  i moja Angelina  koristila.
Što sad vadi te papire? Ta neće skoro otići. Žedan sam, mogao sam da odem da popijem pivo. I zašto je baš sada morala da sedne kraj mene?
-          Oh, pa Vi ste nacrtali mačku!
Spusti pogled na novine i iznenadi se kad ugleda mačku, koju je nesvesno nacrtao, onu što je na kamenom zidu skupljala poslednje sunčeve zrake.
-          Volim mačke! - uzviknu ona oduševljeno - Imam ih dvanaest! Jedna baš liči na tu Vašu. Smem li da Vas zamolim da mi poklonite taj crtež? Znate,  pišem pesme o mojim mačkama. Imam ih sto šesnaest, evo, nosim ih sa sobom. Trebalo bi da ih odnesem izdavaču, za zbirku, znate. Lepo je ostaviti nešto iza sebe.
Usamljena je, razvedena… udovica… ili se nikad nije ni udavala.
Cepao je pažljivo novine oko crteža.
-          Hvala! Lepo crtate. Smem li da upotrebim ovaj crtež za naslovnu stranu moje knjige? Morala bih, onda, da navedem Vaše ime, mislim, autora.
-          Petar, dovoljno je.
Već se intimizira,  pomisli.
Ona skoro vrisnu od smeha kad ču njegovo ime.
Luda je, ona je sasvim luda. Čime sam je  tako nasmejao?
-          Ja sam Petra. Nećete verovati, ali ja se zovem Petra!!! Petre, drago mi je što sam Vas upoznala.
Pruži mu  ruku. On je pažljivo stisnu.
Mala joj je šaka i  topla. Da li joj je to pravo ime? Lepo, starinsko ime. Dopada mi se.
-          Petre,  moram da Vam pročitam jednu moju pesmu. Htela bih da čujem Vaše mišljenje. Ipak ćete i Vi biti deo moje knjige.
Slušao je o  crno-beloj mački koja se popela na ormar od bele hrastovine, pa nije smela da sa njega sidje i tako ostala na njemu dok nije uginula.
-          Interesantno pišete, neobično - reče, a pomisli, kakva budalaština!
Učini mu se da ju je na tren usrećio, tako je izgledao njen osmeh.
-          I sve su Vam pesme o mačkama?
-          Da, baš sve. Posvetila sam ih mojim najboljim prijateljicama, mojim mačkama.
Petar htede da joj kaže kako ne voli mačke, da je na njih alergičan, da voli samo svog  Žućka. Konačno ga ugleda kako, podignute noge, stoji uz jedno drvo.
-          Nešto razmišljam… da li biste mogli da mi nacrtate sto šesnaest mačaka, po jednu za svaku pesmu? Knjiga bi tako bila deblja, a u njoj Vaši divni crteži? Da li bi ste mogli, recite mi odmah?
Petar se zamisli. Pa, ja i ne crtam, sem kad razgovaram telefonom i ne crtam mačke, ova na zidu mi je prva.
Odavno nisam razgovarao sa ovako neposrednom ženom - pogleda je prvi put sa interesovanjem.
Petrine zelene oči su bile širom otvorene. Čekala je odgovor.
-          Da, nacrtaću Vam sto šesnaest mačaka. Za kada Vam to treba? Brzo... nisam siguran da mogu toliko brzo da crtam. Pokušaću, uradiću to, naslikaću ih, biće lepše od običnog crteža.
-          Želim da sve budu crno-bele, znate, samo takve, jednostavne, ali da budu i različite, ali crno- bele, ako razumete.
-          Biće – osmehnu se po prvi put.
Svidja mi se, luckasta je, ima bar šezdeset, a devojčica je.

-          Petre, da ti pročitam još jednu, trebaće ti za inspiraciju, reče brišući usta od pene s piva.
Prinese list papira sasvim blizu očiju. Pokri lice.
-           Izvini, nisam ponela naočare.
 Crna mačka je sedela na radijatoru i nije htela da sidje, jer joj je tu bilo toplo, a i volela je da gleda kroz prozor. I gledajući, tu je i uginula.
O, Bože, pomisli Petar, pa, ona je stvarno luda…. a možda i nije, razmisliću, možda stvarno ima neku poruku ta njena uvrnuta pesma.

Poslala mu je poljubac kroz otvoreni prozor autobusa i mahnula papirićem na kome joj je zapisao broj telefona.
-          Onda do skorog vidjenja sa mačkama! - viknula je.
Kakav lep, prepukao glas… previše puši.

Petra ga je zvala svakoga dana da mu pročita po jednu pesmu za po jednu mačku.
 Svaki dan po jedna mačka mazila je njegove misli i maštu, pretvarala se u crni ili beli crtež  i sve su se imale ime Petra.
Petra je zvala i zvala. Recitovala mu je svoje pesme. Knjiga se slikala. Mačke su se zaljubljivale. Nisu više umirale na ormarima i radijatorima. Parile su se, dobijale mladunce, koji se nisu verali nigde, koji su rasli u lepe, crno-bele, srećne mačke.
Ujutru, sto šesnaestog dana Petar pozva Petru da joj pokaže slike mačaka, svih stošesnaest nacrtanih Petri, za stošesnaest opevanih. Ona je zaplakala od sreće, krenuće odmah, samo da složi svoje pesme.
Petra ne dodje sto šesnaestog dana, ne dodje  ni sto sedamnaestog. Nije se više javljala.
On ju je zvao, uzalud.
Sto devedeset devetog dana pojavi se Petra.
Smejali su se, pili liker od kajsija i jeli vanilice.
-          Lepo je kod tebe, Petre! Kao u engleskoj kući. Obožavam Englesku. Jednom sam tamo bila… davno… da, baš davno, a možda i nisam, možda sam to samo izmislila! Toliko volim tu zemlju! Bože, kakvu si galeriju napravio! Kakve divne slike, moj Petre! Ponosna sam na tebe. Moram da te poljubim… smem li… u obraz?
Miriše na ružino ulje, baš lepo miriše ova Petra.
Petra izvadi sto šesnaest listova belog, čistog papira, sto šesnaest papira na kojima nije bilo ni jedne pesme, ni jednog slova.
Držao je prazne papire, gledao u Petru, ona u njega.
-          To su moje pesme, Petre, izvini – iz jednog zelenog oka spustila je suzu na papir.
Pažljivo je slagao na krevet list po list, sto šesnaest belih, čistih papira.
-           Ovo su najlepše pesme koje sam video, draga Petro!
-          Ja ne volim mačke. Alergična sam na njih, kijam. Nemam ni jednu.  Videla sam kako crtaš mačku, zato sam sve izmislila… dugo sam sama...
Petar je pogleda očima nade  i ispravi je:
-          Bila si sama, moja draga, Petro, bila si sama.


                               


autor: Rada Djurić
Jedna od priča iz neobjavljene knjige "Proleće na balkonu".